Uroš
Todorović, kovač u Donjoj Trešnjici, rođen 1941. godine – poslednji kovač u ovom
kraju. Stupio je 1954. godine na kovački zanat i ostao kovač do današnjih dana.
Masjtor,
kod koga je učio zanat često ga je tukao – naročito kada neko svrati, da bi se pravio
važan. Kovačka radnja će sa njime biti zatvorena jer, kaže, mladi su dolazili, počinjali
da uče i odlazili. Prljavo im mnogo!
Gladne godine. Priseća se početka tih davnih
pedesetih godina prošlog veka. Bile su to posleratne, gladne godine. Mnogo je bilo sirotinje. Nije se imalo ni obuće. Išlo
se i boso u školu. Zimi „ko je bio mogućniji, imao je obuću, Ko nije pravili smo
zepe zvane, od ovčije i kravlje kože.
I opanci. I to ti je“.
Sva
deca su bila angažovana kući kao čobani. Svi su čuvali ovce, goveda i svinje i pre
i posle škole. Uopšte, vladala je velika disciplina prema deci.
Sluga. Budući da su mnogi bili siromašni
i da je teško bilo ishraniti višečlanu porodicu, davali su decu za „služinčad“.
I čika Uroš se seća da su ga njegovi dali tetki kao slugu jer im je sin otišao u
vojsku, a imali su dosta stoke. Dete sluga je radilo sve što je trebalo a zauzvrat
imalo je šta da pojede. Odeću i obuću dobijalo je jednom u godini ili čak u dve
godine. On je postao sluga sa šest godina. Onda, priseća se, došao je otac po njega
posle dve godine i odveo ga kući da bi sutradan krenuo u školu. „Ko sad kuka da
nije dobro... sačuvaj bože!!!“
Deca
su se igrala, kako naš sagovornik kaže, „malo šale“, odnosno preskakanja, onda
„povru gore“ (igra poput današnje igre „lanaca“. tj „Eberećke, ebertute“ – deca
stoje i
drže se za ruke, a odabrano dete se zatrči i pokušava da probije lanac).
Lopta. Igrali su čak i malo fudbala.
Loptu su, kaže vremešni kovač, pravili od brezove gljive. Na brezi se pronađe gljiva,
otkinu je, zatim je skuvaju da malo „omekani“, a potom je nožem oblikuju u loptu.
Bila je veličine veće grudve. Pored fudbala služila je i za igranje „Crte“. Jedno
dete stoji samo iza crte. Na znak drugovi mu bace loptu. Njegov zadatak je da uhvati
loptu, da pritrči do crte i gađa drugove. Ukoliko neko biva pogođen, zauzima mesto
iza crte, a onaj koji je gađao pridružuje se ostaloj deci.
Radio prijemnik. Kada su u selu učitelji bili
Mara i Rade, ima li su radio-prijemnik. A niko drugi u selu ga nije imao. Uveče
bi radio izneli na prozor. Skupi se puno školsko dvorište naroda da sluša. „A svi
mi se čudimo, onako, kako se čuje odakle kad nema nikoga!“.
Od
ovih generacije niko nije završio neke visoke škole. Nisu roditelji imali mogućnost
da decu dalje školuju. Najčešće se ostajalo na četiri razreda. Jedini koji je otišao
odavde bio je Mitar Erić – „Bio je malo mogućan!“. Umro je poodavno.
Kovački zanat. U radionici koju je sagradio pre više od šest decenija majstor Uroš
i danas ulazi s radošću, oran za posao, ali, kako kaže, sve mu ređe navraćaju mušterije
i sve je manje onih koji imaju volove za potkivanje. Nekada je potkivao i po deset
pari volova na dan, a sada danima nema ni jednog.
Uroš
se bavi i drugim poslovima, naročito poljoprivredom. Sada
je drugo vreme. Ljudima manje
treba pomoć kovača. Nekada
su ljudi na sve strne tražili potkivanje, popravljanje zaprežnih kola, pravljenje špeditera... Radi
čika Uroš i bravariju. Kako voli da kaže: „Sve što ima veze s metalom, moja je struka“.
Moj
prijatelj, novinar, Slobodan Boban Pajića u zajedničkom razgovoru sa kovačem, zapisao
je njegovo kazivanje o potkivanju.
„Potkivanje je posebna
grana i za to treba dodatna praksa i znanje. To je ‘jači’ zanat. Moraš da pronađeš živac, da napraviš pločicu i da je prišiješ tako da
ne dohvati nerv koji ne treba, da ne povrediš životinju. To je skoro pa doktorski
posao. Nema greške jer ako od 80 klinova udarim jedan pogrešan, vo hramlje i nije
dobro. Na sreću, nisam imao takvih problema. Probleme rešavam na vreme, unapred,
sve pripremim i onda nema promašaja“.
Čika
Uroš u selu okiva sekire, motike, lopate, popravlja polomljene
vile, ašove, grabulje, kuje i oštri kose, kleap raonike... Nekada
je bilo toliko posla da je jedva stizao da odradi. Dešavalo se da „ispadne da slažem“.
I
nastavlja: „Koristim ćumur za zagrevanje metala, a kada
zataji stari meh, onda je tu usisivač na struju. Ako se ohladi metal, ja ga ponovo
zagrejem i opet sve bude kako treba. Inače, najviše volim da potkivam volove. Nekad
ih je bilo mnogo, a sada dva-tri para u celom selu. Od tog zanata sam lepo živeo,
odškolovao decu i izveo ih na pravi put. Danas je malo posla, ali, bez obzira, čak
i kada se desi da radim u njivi, a neko dođe u kovačnicu, ostavljam sve i završavam
prvo taj posao. Zemlja neće pobeći, a mušterija ne može uvek da čeka. Oni plate,
a ja uradim, sve kako se dogovorimo. Dolaze mi iz okolnih sela, a skoro je došao
čovek iz Velike Reke da mu popravim raonik od traktora. Kada sam uzeo macolu od
pet kila on se iznenadio s kakvom lakoćom baratam njome. Čude se ljudi kako u ovim
godinama imam snage i kondicije, a ja u stvari imam tehniku i dobru volju“. Desi
se nekada da posao ne ide kako treba. Tada ostavi sve, pa drugi dan ponovo krene
ispočetka i sve završi bez problema.
„Ima dana koji su baksuzni, a možda ni ja tog dana nisam kako treba.
Eto, danas ne radim jer me pre par godina na današnji dan ujela zmija šarka“.
Kovački
zanat nema kome da prenese. „Dolazili su mnogi, pokušavali
da rade i nauče, ali brzo odustanu. Neće da se muče, kažu, prljav je posao a zarada
mala. Svi bi na brzinu do para. I moja deca su otišla za svojim poslom, tako da će ova radnja
raditi dok budem ja mogao da dolazim u nju“.
Нема коментара:
Постави коментар
Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.