понедељак, 18. април 2016.

VALJA SE

Moj komšija iz Amajića zabavljao se sa devojkom koja je završavala treću godinu srednje trgovačke škole. Obavljala praksu u prodavnici, u selu, pa se tu rodila i ljubav. Beše to ratna 99. godina. Još je bivalo hladno uveče.

Njegova devojka stanovala je u Budišiću, gore u brdu. Ostane kod njega uveče, duže, pa kada krene da je prati do kuće (ima nekoliko kilometara kao uz nos uzbrdo), svrati po mene da im pravim društvo na tom putu jer se on boji da se vrati sam.

Tako, ja koračam napred, njih dvoje iza (da, kao,  ne bih video šta rade). Onda, pred njenom kućom, sledi scena opraštanja. Ja čekam u mraku, a on nikako da se odvoji od nje tamo pred kućom.

Tako je to bivalo često.

Jednom prilikom se penjemo gore, a ja odmah, kod škole, kažem:
– Ljudi, ne mogu ja više ovako! Lepo se ti vrati kod njega kući, a nas dvojica da odemo gore i da javimo tvojima da si ostala!

Ona se malo zbuni, sabra se, pa reče:

– Nemoj večeras... Nije tata kući.

Tu se ja okuražim jer nije rekla da neće, već da neće večeras. Tako sam inspirativno govorio sve vreme puta (uh, kakvi su to motivacioni govori bili). Sve se dogovorimo mlada i ja: da ona posle škole ode u kafić, da mi sednemo u restoran preko puta, da on ode po nju pa britvimo kući. Ugovorili smo ko će ići da javi njenima, da svratimo u karaulu da prijavimo da se čovek ženi i da ćemo pucati iz karabina (valja se) kad mlada dođe i slično. Mladoženja stao iza mlade, zagrlio je i ljubi je dok ja pričam.

Dođe trenutak da se rastanemo, a ona pita mladoženju:

– Mišo, šta ti kažeš na sve ovo?

On se odmakne jedan korak, pogleda je, onako sa čuđenjem, i sav zgranut kaže:

– Pa je l’ ti Učo lepo sve reko? Isto to što kaže on, kažem i ja!

Otprati on nju do kuće a ja jedva čekam da krenemo nazad, da se dočepamo mraka jer bešika hoće da mi eksplodira (trajalo je ubeđivanje). U neka doba, eto ti njega. Krenemo nazad. Čim zagazismo u mrak, stadoh ja na livadu i počeh da mokrim, a drugar me zagrlio, mokri i on sa mnom i ljubi me:

– E moj Učo, da ne bi tebe, ko zna kol’ko bi ja još puta ’odo gore dole!

Nije da nije.

Uzbuđeni, zaseli smo kod njega do kasno da razradimo planove za sutra. A i valja se.

Osvanu i dan ženidbe. Ustvari, dan krađe mlade. Mlada u školi, mi se polako organizujemo. Krenemo ranije, svratimo u restoran kako je dogovoreno. Mladoženja svaki čas trčka u WC. Njegov rođak poručio ćevape, gladan čovek, i taman bi u pola jela, kad eto ti mladoženje da nas zovne da krenemo. Dok mu je rođak pojeo preostalih pet ćevapa, on je pet puta išao u WC i pojeo sve noktiju što ima na prstima.

Krenemo prema planu. Oni svrate u kafanu „Plavi jadran“ da sačekaju da odem i javim njegovoj kući radosnu vest, da uzmem muštuluk i da ih sačekam sa karabinskom paljbom.

Dođu oni, i to iza samog radničkog autobusa. Izlazi narod iz autobusa (tu su presedali u drugi), a ja po dvorištu pucam iz karabina. Nisam ni završio, zove me brat. Kaže, zvale ga kolege sa posla i pitaju šta je učitelju jer pucam po Amajiću (pa kažu sakrij nešto od naroda).

Ode ekpia mladinoj kući, jave o čemu je reč. Majka je znala. Ćerka joj se poverila Jedino se otac iznenadio.


Uglavnom, snesem ja klavijaturu i napravimo pravo slavlje te večeri. Valja se.


четвртак, 24. март 2016.

TOČAK

Bilo je u mom detinjstvu mnogo živopisnih likova. Sećam se đeda Cvijana koji je uvek hodao sa štapom uz karakteristično mmmm... mmmm..., sećam se Milivoja Bibera i Vide Biberuše, Gine i Bajre kome se glava uvek tresla levo-desno osim kad bi spavao pored česme kod crkve.

Međutim, jednu besedu koju sam čuo kao dečak sa manje od deset godina pamtim i prepričavam. Shvaio sam je i doživeo tek skoro 15 godina kasnije.

Đed Stanoje Radić bio je krojač. Otkad postoji u mom sećanju, već nije šio. Bio je poslednji krojač u Radalju kod koga se mogla kupiti šajkača, stara srpska kapa, koju je on šio.

Jednom prilikom, mi kod njega u dvorištu, sedimo, a on kaže:

– Bilo je vreme kada nemaš para da kupiš ni najosnovnije, a prodavnice pune svega. Ti možeš samo da gledaš.

Mi se smejemo starcu. Čuj, kraj sedamdesetih, prilično se lepo živi, gde može biti da kupovna moć toliko padne?!

Drugom prilikom, on nastavlja:

– A bilo je vreme kada imaš pun džak para, a ništa ne vrede. Ne možeš ništa da kupiš za njih. Prodavnice prazne ko da su raspremljene za krečenje!

E to je tek izazvalo buru smeha. Niko nije ozbiljno shvatao priču đeda Stanoja. A točak se okrenuo, pa devedesetih godina doživesmo sve o čemu je govorio.

Nekako, blasgostanje na ovim prostorima traje kratko. Padovi i beskonačni oporavak traju neuporedivo duže. Nisu se završili ni danas.


Da li će se točak ponovo okrenuti, ne znam. Bilo bi dobro da se bar neki klinci smeju kada budem pričao iskustvo đeda Stanoja i ono što sam sâm iskusio. Plaši me da ne preskoči još jednu generaciju.


петак, 18. март 2016.

PITA

Živelo se ovde, ne kažem to prvi put, sirotinjski. A narod mnogo voleo igranke. Tada se u centru sela okupe svi mladi, ali u pratnji roditelja, harmonikaš (ili dva) sviraju narodna kola po porudžbini, stariji gledaju omladinu, mladi igraju, merkaju se...

Ko naruči kolo, vodi ga. Armunikaši ga prate u stopu. On figurira, pokazuje majstorsko umeće. Kolo je bila jedina prilika da se mladi drže za ruke, da malo progovore pod budnim okom starijih.

U to vreme, pita je bila pojam. Jela se samo u domaćinskim kućama. Onda bi siromašniji momci pred polazak na igranku popili malo više rasola (koji je veoma slan). Zbog toga im se često pilo vode (zažeđaju od slanog napitka) pa su, dok piju vodi, govorili:

– Uh, al pita pije vodu!!!

Ali nije samo to bilo na igrankama. Kad kolovođa igra, poželjno je bilo da mu pare zveckaju u džepu. I to dosta para. Onda bi siromašniji momci nakupili pljossnatih kamenčića u džep, i dodali parčića stakla. To kamenje sa staklom zveckalo jep oput para dok igraju (nekako se iskupi para da se plati koje kolo).

Tako su se momci u to vreme dovijali i pokušavali da prevare devojke.


Rade to i danas. Zahvaljujući društvenim mrežama, mnogo lakše.


понедељак, 14. март 2016.

TRAGOVI

U Zapadnoj Srbiji nalaze se razni tragovi na različitim mestima. Najčešće su to tragovi prošlosti.

Tako, kad se od hidroelektrane Zvornik krene uzvodno, nalazi se stenovito brdo sa koga se pruža odličan vidik na Drinu – Sokoline.

Malo dalje, takođe u Sakaru, nalazi se strmoglav.

Kada se sa magistralnog puta skrena ka Donjoj Trešnjici, nalazi se stenovito brdo koga zovu Sokoline.

Nad Amajićem se uzdiže brdo Zbir.

Nadomak Ljubovije nalazi se manastir Soko-grad.

Takođe, nalazi se mnogo tragova od turskog doba. U Radalju se nalazi Salin potpok, ali i brdo Šainovac, kao i deo kog zovu Alibegovac.

Na obali Zvorničkog jezera nalazi se i mesto Čitluk (a svi znaju ko su bili čitluk sahibije).

Govorili su mi starci, još devedesetih godina prošloga veka, da su velike ptice sa ogromnim rasponom krila umele da odnesu i jagnje, pa se njihovi plašili da ne odnesu i neko dete. Kasnije sam shvatio da se govorilo o beloglavim supovima. Bile su to godine posle Drugog svetskog rata, ostalo mnogo leševa i tragova od rata, a supovi su lešinari.

Danas su sokolovi, orlovi i beloglavi supovi retkost.


среда, 2. март 2016.

PODELE

Ima, u Zapadnoj Srbiji, zanimljivosti na svakom koraku.

Recimo, Donja Borina je selo u opštini Mali Zvornik. Gornja Borina, koja se na nju oslanja, pripada opštini Loznica.

Donja Trešnjica, takođe, pripada opštini Mali Zvornik. Međutim, Gornja Trešnjica je od nje udaljena šezdeset kilometara i pripada opštini Ljubovija.

Te, čudne, podele prisutne su i u drugim situacijama. Amajić, na primer, selo na obali Zvorničkog jezera, udaljeno od Malog Zvornika prema Ljuboviji jedanaest kilometara, ima jedva tridesetak kuća. Ipak, to ne smeta da bude podeljeno na gornju i donju koloniju.


Gde nema podela, mi ih izmislimo. Priznajem, ovo nije pojava svojstvena samo ovom delu Srbije. Samo su primeri odavde.


недеља, 28. фебруар 2016.

PUSARA

Još kao dečak od petnaest ili šesnaest godina, dok sam još živeo u Radalju, čuo sam nadimak porodice iz Gornjeg Amajića – Pusare. Tada me nije zanimalo odakle taj nadimak.

Desetak godina kasnije, sa drugom sam šetao po Amajiću. Idemo tako putem koji razdvaja ledinu i šumu, kad on povika:

– Eno pusare!!!

Ja se, kako kažu naši stari, obzirem gde ću da vidim Rada ili Gojka Pusaru. Pogledam u Slavka, a on gleda u krošnju. Pomislim da se neki od njih popeo na drvo.

Gledam, i dalje ne vidim. Pitam ga:

– Gde je?

– Eno je skače! – ispali on ko iz topa.

Pogledam malo bolje i vidim vevericu kako skače sa grane na granu.

– Vevericu? – pitam.

– Pa to ti i kažem! Pusaru!

Tako sam naučio novu reč: PUSARA. U prevodu – veverica.


Nikada više nisam čuo da negde ovako nazivaju ovo ljupko stvorenje. Razmišljam, šteta da se zaboravi.


петак, 12. фебруар 2016.

NEKADA I JA BEJAH LEP

Za sebe obično u šali (ali i bez šale) kažem da sam čupav, ćorav, nosat, bradat! I nije da nisam. 

Međutim, vrcavi duh stanovnika Zapadne Srbije, jednostavno, ispoljava se u svemu.

Rođen sam u Radalju, selu u opštini Mali Zvornik. Žene, koje su me poznavale kao malog, ne žele da kažu da sam sada ružan. Ne! One kažu:

„Jaoj, što si ti bio lep, kad si bio mali!“

Obično dodam: „Hoćete reći da sam sada ružan?!“

Tu se žene malo uzmucaju, ali vešto krenemo na neku drugu temu.


Moju fotografiju iz sadašnjih dana neću uneti. Ali, da su žene bile u pravu, možete pogledati na fotografiji. Što bi Mika Antić rekao: Lep ko na reklami za sapun.