среда, 28. децембар 2016.

SELJAČKA BELA TORBA

Većina zanimljivih stvari dešava se iznenada. Tako je, pre nekoliko meseci, do mene dospe dnevnik koji je vodio Radenko Erić, starac iz Donje Trešnjice koji, nažalost, nije među živima.

Ima mnogo zanimljivih stvari u tom dnevniku. Ipak, jedan zapis mi je posebno okupirao pažnju. Zapisan je 24. aprila 1989. godine. Naslovljen je kao:

Seljačka bela torba.
Seljačka bel torba – iz te torbe su semenili njive, išli na gozbe, svadbe i sahrane, u juriše za otadžbinu, na stratišta...
Iz bele seljačke torbe nikli su naša nauka, kultura i civilizacija, naše dostojanstvo i sloboda.
Ona je othranila ratare, mudrace, pesnike i vojnike. Iz nje su nikli soliteri i fabrike.

Nije ovo prvi put da nas mudre starine opominju i da kroz sasvim jednostavan izraz saopšte mudrost sakupljanu decenijama iskustva.

Nisam iznenađen. Radenko je mnogo čitao. U dnevniku koji je vodio, usputno je zapisivao i knjige koje ej pročitao. Nema potrebe prenositi celokupan spisak ovde. Napomenuću samo neka dela koje je mudra starina čitala:

Idiot (Dostojevski), Tereza Raken (Emil Zola), Dama s kamelijama (Aleksandar Dima), Čiča Gorio (Balzak), Nečista krv (Bora Stanković), Lelejska gora (Mihailo Lalić), Daleko je sunce (Ćosić), Na Drini ćuprija i Travnička hronika (Ivo Andrić), Gorski vijenac (Njegoš), Dejvid Koperfild (Dikens), Ana Karenjina (Tolstoj)... nalaze se tu i Ćopić, Sremac, Zmaj, Šantić, Domanović, Kočić, Cankar, Nušić i tako dalje.


Nadam se, najiskrenije, da će neko od osnovaca ili srednjoškolaca pročitati ove redove. Ako ništa, bar zbog Seljačke bele torbe

среда, 29. јун 2016.

VIŠE PUTA

Mnogo je zabačenih zaseoka i usamljenih kuća u Zapadnoj Srbiji. Obično, u tim usamljenim kućama žive starci. Sami. Sa njima, gase se i te kuće.

Kad se u šetnjama nabasa na ovakvu kuću, neće vam dozvoliti da prođete a da ne svratite. E, to je baš zadovoljstvo. Naročito kada je lepo vreme, od proleća do jeseni. Tada se seda u hlad ispod voćke u dvorištu.

Domaćini – željni razgovora. Prvo čime posluže slučajnog putnika (jer ovde se retko, gotovo nikad, ne prolazi – obično se dolazi sa namerom) jeste hladna izvorska voda i slatko.

Slatko danas mladi retko kuvaju. Pre ćete biti posluženi nekakvim čokoladicama. A bake su, nekada, kuvale slatko od šumskih jagodica, trešanja, šljiva, gunja...

Ono što mi se urezalo u sećanju je rečenica koju je domaćica uvek izgovarala:


– Uzmi, slobodno, više puta.


четвртак, 2. јун 2016.

FIĆO

O izgovoru suglasnika H već sam pisao. Suglasnik H biva, u Zapadnoj Srbiji, izostavljen. Sa druge strane, kad je u pitanju suglasnih F, on biva najčešće zamenjen (ili, kako bi mudri i učeni rekli – vrši se supstitucija).

To slovo F je baš nezgodno. Kao dete čuo sam priču da je Vuk Karadžić, tražeći znak za glas F, ugledao ženu na česmi koja se podbočila dok je čekala da se voda natoči, i uzdahnula:

– Uffff!!!

U Zapadnoj Srbiji suglasnik F biva zamenjen, najčešće, suglasnikom V.

Ja sam se, inače, rodio u FIĆI – Zastava 650 (mesto rođenja mi je davno uništeno). Kum Đoko Gligorić povezao majku u bolnicu, li nije izdržala do tamo, nego se porodila ispred stare zgrade Doma Zdravlja u Malom Zvorniku.

Kum tada predloži da mi daju ime Filip da bi dobio nadimak Fićo. A u to vreme po Radalju su se kretali sinovi nekok Filipa, a nisu baš bili nešto ugledni.

Tako, najviše zbog Pere Vilipovca ja ne dobih to ime.


VREME

Ne dešava se često da čovek pročita neku knjigu, i da iz te knjige neki deo ili neku misao zapamti i citira u važnim situacijama. Valjda vremenom biva i kriterijum sve viši, pa čovek traga za nevakidašnjim i neobičnim mislima za koje utvrdi da su vredne pamćenja.

Nešto slično desilo mi se devedesetih godina prošloga veka. Ne sećam se knjige. Znam, bila je zbirka pesama.

Ne sećam se imena autora. Pamtim jedino jednu rečenicu koju je valjevski pesniik, Aca Vidić, u to vreme aktivan u Knjižnjvnoj omladini Valjeva, napisao u belešci o pesniku.

Pesnik je imao četrdeset i pet godina. Izdao je prvu zbirku pesama. Aco je o njemu napisao, između ostalog:

Počeo je da piše u četrdeset petoj godini života. Ni rano, ni kasno, ni na vreme...


Kako vreme odmiče, a moja radoznalost raste, ova rečenica počinje da me prati na svakom koraku.


среда, 18. мај 2016.

SAVET

U Amajiću je živeo Vaso, deda koga su zvali Ćurak. Kada sam doselio u Amajić, već je bio u godinama. Starac vesele prirode, zanimljiv, umeo je da napravi haos u lokalnoj prodavnici jer je kupovao hleb svakog drugog dana, pa je te dane umeo da pomeša.

Jednom prilikom je kesu sa hlebom stavio na korpu automobila koji je bio parkiran pred kućom njegovog komšije Živka Zeće. Kolega stao autom pred dvorište pa, kada je izneo stvari, spustio auto do puta, i to zajedno sa Vasinim hlebom. Nastala opšta pometnja. Živko pitao:
– Đe vasin ljeb?!

Jedva ga pronašli.

Ali,najradije ga se sećam kada mi je davao savet kao iskusan i mudar čovek, koji je bio poznat i kao veliki švaler. Kaže Vaso meni:

– Ženi se kupuju samo gaćice. Kakvi parfemi i slične gluposti! To ništa ne valja! Samo ti njoj kupi gaćice.

Dobro. Složim se sa starcem. Mudrost je mudrost. Pitam ga zašto tako treba raditi. Kaže:

– Kad god ona ode da piški, seti se svog Vase!


Kad malo bolje razmisliš – ima logike...


понедељак, 2. мај 2016.

Z’OČAS

Kada sam, sada već davne 1988. godine, došao u Šabac u treću godinu srednje škole, stanovao sam neko vreme kod tetka Vidojke.

Tetka Vidojka je po mnogo čemu bila čudo.

Znam da nikada nigde nije radila i da je završila samo četiri razreda osnovne škole. Ipak, primala je penziju i dobila je od „Zorke Šabac“ stan. Kako, to nikada nikome nije bilo jasno.

Bilo je mnogo priča vezanih za nju koje bih mogao da ispričam. Ipak, izdvojio sam dve, kao posebne.

Kad god bi tetka Vidojka htela da poveća kiriju, krenula bi sa pričom koja bi, otprilike, išla ovako:
– Skup život, jeben život, naopako i u z’očas!

Posle ovog dramatičnog početka, nastavljala bi:

– Ja sam se u životu namučila ko Pepeljuga! Sve s Babe na babu... (ovde je aludirala na to da je obilazila nekakve babe, ribala im kuće, prala im, spremala hranu i slično).

Trajala bi ta priča dobrih pola sata. Meni i cimeru ništa nije bivalo jasno. Odslušamo, nama nejasnu i neshvatljivu priču, a ona onda kaže:

– Pa, eto, ako bi moglo da kirija od sledećeg meseca bude...

Budući da je tetka Vidojka često dizala kirije, da ne bismo iznova slušali priču, već kod onog Skup život, jeben život, naopako i u z’očas! pitali bi je:

– Tetka Vidojka, koliko?

Drugo sećanje, koje mi se javi kada pričam o njoj, jeste javljanje na oglase.

Tetka Vidojka se javljala na oglase lične prirode koji su izlazili u Novostima. Jednom, dok sam bio sam, pozove me kod nje u kuhinju (što je samo po sebi bilo čudo). Kaže da joj napišem pismo.

Na sreću, pitam je da li se često jvalj na oglase, pa joj predložim da uradimo jedno univerzalno pismo. Nisam sačuvao primerak, ali je počinjalo, nekako, ovako:

– Crnka sam okruglog lica, situirana, sa stanom u centru Šapca. Imam 45 godina...

E, sad... Okruglog lica jeste bila. Situirana, takođe (prima penziju). Stan joj jeste u centru Šapca, u naselju Bare ali, tetka VIdojka je imala tada 65 godina.

Na kraju je sledilo adresiranje:

Večernje novosti,
šifra oglasa
Trg Marsa i Englesa
11000 Bograd

I dan danas moram dobro da razmislim kako se zovu.

Nije to bilo moderno vreme, nije bilo društvenih mreža niti mobilnih telefona, ali se ljudi, posredstvom oglasa, često okupljali i sastajali. Svakog vikenda sanekim drugim, a sve preko Trga Marsa a Englesa. Samo, ni dan danas mi nije jasno kako je prolazilo ovo sa godinama.


понедељак, 18. април 2016.

VALJA SE

Moj komšija iz Amajića zabavljao se sa devojkom koja je završavala treću godinu srednje trgovačke škole. Obavljala praksu u prodavnici, u selu, pa se tu rodila i ljubav. Beše to ratna 99. godina. Još je bivalo hladno uveče.

Njegova devojka stanovala je u Budišiću, gore u brdu. Ostane kod njega uveče, duže, pa kada krene da je prati do kuće (ima nekoliko kilometara kao uz nos uzbrdo), svrati po mene da im pravim društvo na tom putu jer se on boji da se vrati sam.

Tako, ja koračam napred, njih dvoje iza (da, kao,  ne bih video šta rade). Onda, pred njenom kućom, sledi scena opraštanja. Ja čekam u mraku, a on nikako da se odvoji od nje tamo pred kućom.

Tako je to bivalo često.

Jednom prilikom se penjemo gore, a ja odmah, kod škole, kažem:
– Ljudi, ne mogu ja više ovako! Lepo se ti vrati kod njega kući, a nas dvojica da odemo gore i da javimo tvojima da si ostala!

Ona se malo zbuni, sabra se, pa reče:

– Nemoj večeras... Nije tata kući.

Tu se ja okuražim jer nije rekla da neće, već da neće večeras. Tako sam inspirativno govorio sve vreme puta (uh, kakvi su to motivacioni govori bili). Sve se dogovorimo mlada i ja: da ona posle škole ode u kafić, da mi sednemo u restoran preko puta, da on ode po nju pa britvimo kući. Ugovorili smo ko će ići da javi njenima, da svratimo u karaulu da prijavimo da se čovek ženi i da ćemo pucati iz karabina (valja se) kad mlada dođe i slično. Mladoženja stao iza mlade, zagrlio je i ljubi je dok ja pričam.

Dođe trenutak da se rastanemo, a ona pita mladoženju:

– Mišo, šta ti kažeš na sve ovo?

On se odmakne jedan korak, pogleda je, onako sa čuđenjem, i sav zgranut kaže:

– Pa je l’ ti Učo lepo sve reko? Isto to što kaže on, kažem i ja!

Otprati on nju do kuće a ja jedva čekam da krenemo nazad, da se dočepamo mraka jer bešika hoće da mi eksplodira (trajalo je ubeđivanje). U neka doba, eto ti njega. Krenemo nazad. Čim zagazismo u mrak, stadoh ja na livadu i počeh da mokrim, a drugar me zagrlio, mokri i on sa mnom i ljubi me:

– E moj Učo, da ne bi tebe, ko zna kol’ko bi ja još puta ’odo gore dole!

Nije da nije.

Uzbuđeni, zaseli smo kod njega do kasno da razradimo planove za sutra. A i valja se.

Osvanu i dan ženidbe. Ustvari, dan krađe mlade. Mlada u školi, mi se polako organizujemo. Krenemo ranije, svratimo u restoran kako je dogovoreno. Mladoženja svaki čas trčka u WC. Njegov rođak poručio ćevape, gladan čovek, i taman bi u pola jela, kad eto ti mladoženje da nas zovne da krenemo. Dok mu je rođak pojeo preostalih pet ćevapa, on je pet puta išao u WC i pojeo sve noktiju što ima na prstima.

Krenemo prema planu. Oni svrate u kafanu „Plavi jadran“ da sačekaju da odem i javim njegovoj kući radosnu vest, da uzmem muštuluk i da ih sačekam sa karabinskom paljbom.

Dođu oni, i to iza samog radničkog autobusa. Izlazi narod iz autobusa (tu su presedali u drugi), a ja po dvorištu pucam iz karabina. Nisam ni završio, zove me brat. Kaže, zvale ga kolege sa posla i pitaju šta je učitelju jer pucam po Amajiću (pa kažu sakrij nešto od naroda).

Ode ekpia mladinoj kući, jave o čemu je reč. Majka je znala. Ćerka joj se poverila Jedino se otac iznenadio.


Uglavnom, snesem ja klavijaturu i napravimo pravo slavlje te večeri. Valja se.