SRBIJA JE TUŽNA ZEMLJA KOJOM VLADAJU KOMUNISTI
1.
Polazna tačka: 1944–1945. kao sistemski lom
Godine 1944/45. u Srbiji (i
Jugoslaviji) nije došlo samo do:
· promene
vlasti, već do potpunog institucionalnog prekida sa prethodnim
poretkom.
Ključne karakteristike tog
prekida:
· nasilno
preuzimanje vlasti bez pluralističkih izbora
· likvidacija
političke, intelektualne i ekonomske elite
· ukidanje
privatne svojine kao dominantnog oblika
· jednopartijski
monopol
Time
je stvoren sistem, ne samo režim.
2.
Sistem nikada nije demontiran
2.1.
Šta se nije desilo 2000. godine
Za razliku od:
· Istočne
Nemačke
· Češke
· Poljske
· baltičkih
država
u Srbiji nije bilo:
· lustracije
· sudske
ili moralne odgovornosti nosilaca sistema
· otvaranja
arhiva bez ograničenja
· diskontinuiteta
u bezbednosnom aparatu
Promenjena
je retorika, ne i struktura moći.
2.2.
Kontinuitet kadrova (elita)
Empirijska činjenica:
· veliki
deo političkih, bezbednosnih, pravosudnih i ekonomskih elita
o
potiče iz porodica bivših
partijskih, vojnih ili UDBA struktura
o
ili je direktno politički
socijalizovan u tom sistemu
To nije zavera, već:
reprodukcija elite (klasičan
sociološki mehanizam).
3.
Ako „komuniste“ definišemo funkcionalno (a ne ideološki)
Ako pod „komunistima“
podrazumevamo ljude koji:
· vladaju
putem partijskog monopola
· koriste
državu kao resurs za lojalnost
· ne
priznaju autonomne institucije
· doživljavaju
društvo kao objekat upravljanja, ne kao skup građana
onda u
Srbiji komunisti vladaju i dalje, samo:
· bez
crvenih zastava
· bez
marksističkog jezika
· sa
nacionalnom i tržišnom retorikom
Ovo se u teoriji zove postkomunistički
autoritarizam.
4.
Zašto se komunizam „ne vidi“, ali deluje
Komunizam u Srbiji danas:
· nije
ideologija
· nije
ekonomski sistem
· već mentalni
i institucionalni obrazac
Primeri:
· partija
= država
· lojalnost
važnija od kompetencije
· sudstvo
bez stvarne autonomije
· javni
sektor kao politički plen
· građanin
kao podanik, ne nosilac suvereniteta
Sve to je direktno
nasleđe sistema iz 1944.
5.
Najjači protivargument (i odgovor)
Protivargument:
„Danas imamo višepartijski
sistem i tržišnu ekonomiju, dakle komunizam je mrtav.“
Odgovor:
· Višepartizam
bez ravnopravnih uslova = simulacija
· Tržište
bez vladavine prava = klijentelizam
· Izbori
bez smenjivosti = ritual legitimacije
Forma
je promenjena, logika moći nije.
6.
Teza koju zastupam:
„U Srbiji nakon 1944. godine uspostavljen je
autoritarni partijski sistem čiji institucionalni, kadrovski i kulturni obrasci
nikada nisu demontirani, već su transformisani. Današnja vlast predstavlja
postkomunističku elitu koja vlada u kontinuitetu sa tim sistemom, iako bez
formalne komunističke ideologije.“
KONTINUITET POLITIČKOG SISTEMA U SRBIJI OD
1944. GODINE: POSTKOMUNISTIČKA TRANSFORMACIJA BEZ DEMONTAŽE
Apstrakt
Rad analizira tezu da
je politički i institucionalni sistem uspostavljen u Srbiji nakon 1944. godine
opstao do danas kroz proces transformacije, ali bez suštinske demontaže.
Polazeći od teorija postkomunizma, elite kontinuiteta i institucionalne
inercije, autor razmatra da li je savremeni politički poredak u Srbiji rezultat
diskontinuiteta ili, naprotiv, adaptacije jednog autoritarnog partijskog sistema
na nove ideološke i formalno demokratske okvire. Posebna pažnja posvećena je
izostanku lustracije, kontinuitetu političkih i administrativnih elita, kao i
očuvanju političke kulture karakteristične za jednopartijski poredak.
Zaključuje se da se u Srbiji ne radi o opstanku komunizma u ideološkom smislu,
već o dugotrajnoj reprodukciji sistema moći nastalog 1944. godine.
Ključne reči: postkomunizam, institucionalni kontinuitet,
politička elita, Srbija, autoritarizam
1.
Uvod
Godina 1944.
predstavlja prelomni trenutak u modernoj političkoj istoriji Srbije. Dolaskom
na vlast revolucionarnog pokreta predvođenog , izvršena je temeljna
transformacija političkog, ekonomskog i društvenog poretka. Taj proces nije
imao karakter postupne tranzicije, već radikalnog institucionalnog
diskontinuiteta, sprovedenog revolucionarnim sredstvima.
Centralno istraživačko
pitanje ovog rada glasi:
da li je politički sistem uspostavljen 1944/45. godine u Srbiji zaista
prestao da postoji, ili je do danas opstao u transformisanom, postkomunističkom
obliku?
Osnovna hipoteza rada
jeste da u Srbiji nije došlo do pune sistemske tranzicije, već do adaptacije
jednog autoritarnog partijskog modela na nove formalno demokratske okolnosti.
2.
Teorijski okvir
2.1.
Postkomunizam i kontinuitet elita
U teoriji
postkomunističkih društava razlikuju se dva osnovna modela tranzicije:
1.
diskontinuitetni model – potpuna
institucionalna i kadrovska promena,
2.
kontinuitetni model –
transformacija postojećih elita i institucija.
Autori poput
O’Donnell-a, Schmitter-a i Kitschelta ukazuju da u državama bez lustracije i
pravnog raskida sa prethodnim režimom dolazi do reprodukcije stare elite pod
novim ideološkim okvirom.
U jugoslovenskom
kontekstu, hegemoniju je nakon 1952. preuzeo, ali se suština sistema – partijski
monopol i politička kontrola institucija – nije promenila.
2.2.
Institucionalna inercija
Institucionalna
inercija označava otpornost institucija na promenu, naročito kada su one duboko
povezane sa interesima vladajuće elite. Sudstvo, bezbednosne službe, obrazovni
sistem i javna uprava predstavljaju ključne nosioce tog kontinuiteta.
U Srbiji, ove
institucije nisu bile predmet sistemske reforme nakon 2000. godine, već su
uglavnom personalno i funkcionalno zadržale logiku delovanja iz prethodnog perioda.
3.
Metodologija istraživanja
Rad koristi kvalitativnu
analizu zasnovanu na:
· istorijsko-institucionalnom pristupu,
· analizi sekundarnih izvora (zakoni, politički dokumenti,
akademska literatura),
· komparativnoj metodi (upoređivanje sa zemljama Centralne i
Istočne Evrope).
Posebna pažnja
posvećena je identifikaciji obrazaca kontinuiteta u:
· političkim elitama,
· načinu upravljanja institucijama,
· političkoj kulturi i javnom diskursu.
4.
Analiza sistema uspostavljenog 1944. godine
4.1.
Osnovne karakteristike sistema
Sistem uspostavljen
nakon 1944. godine karakterisali su:
· jednopartijska vlast,
· ukidanje političkog pluralizma,
· nacionalizacija i planska ekonomija,
· represivni aparat kao garant poretka.
Ključna odlika tog
sistema bila je poistovećenost partije i države, čime su institucije izgubile
autonomiju.
4.2.
Period nakon 1990. godine: promena forme bez promene logike
Formalno uvođenje
višepartijskog sistema nije bilo praćeno:
· lustracijom,
· pravnim raskidom sa prethodnim režimom,
· otvaranjem arhiva bezbednosnih službi.
Političke partije koje
su dominirale nakon 2000. godine preuzele su:
· centralizovanu kontrolu institucija,
· partijsko zapošljavanje,
· klijentelistički model raspodele resursa.
Ove prakse
predstavljaju funkcionalni kontinuitet sa prethodnim sistemom.
4A. EMPIRIJSKI POKAZATELJI KONTINUITETA
SISTEMA
4a.1.
Izostanak lustracije kao merljiv indikator kontinuiteta
Jedan od najjasnijih
empirijskih pokazatelja sistemskog kontinuiteta jeste potpuni
izostanak lustracije u Srbiji nakon 2000. godine.
Uporedni pregled
pokazuje sledeće:
· zakon o lustraciji usvojen 1991.
· delimična lustracija od 1997.
· potpuna institucionalna demontaža i otvaranje arhiva
· Srbija – neuspešni pokušaji lustracije (2003–2004), zakon nikada
nije primenjen
Empirijski indikator:
· 0 procesuiranih visokih
funkcionera bivšeg jednopartijskog sistema
· 0 sistemskih zabrana obavljanja javnih funkcija
Ovaj podatak ukazuje na kontinuitet
elita, a ne samo na politički kompromis.
4a.2.
Kontinuitet političkih i administrativnih elita
Brojna istraživanja u
postkomunističkim društvima koriste indikator reprodukcije elite,
koji obuhvata:
· porodično poreklo,
· prethodne pozicije u partijskom ili državnom aparatu,
· kontinuitet karijera pre i posle promene režima.
U Srbiji se mogu
identifikovati sledeći obrasci:
Empirijski
obrasci (kvalitativni):
· značajan broj visokih državnih funkcionera potiče iz porodica
bivših partijskih, vojnih ili bezbednosnih struktura
· transformacija partijskih kadrova u:
o direktore javnih preduzeća,
o privatne tajkune nastale kroz netransparentnu privatizaciju,
o savetnike i „nezavisne eksperte“
Ovaj obrazac odgovara
onome što Kitschelt označava kao elite conversion, a ne
elite replacement.
4a.3.
Kontinuitet bezbednosnog aparata
Bezbednosne službe
predstavljaju posebno osetljiv indikator sistemskog kontinuiteta, jer u većini
tranzicionih društava upravo one prolaze kroz najdublje reforme.
U Srbiji:
· nije sprovedena puna
vetting-procedura
· arhive bivših službi nisu otvorene u potpunosti
· kadrovski kontinuitet postoji kroz sukcesivne reorganizacije
Empirijski pokazatelj:
· formalne reorganizacije (promene imena, nadležnosti) bez jasnih
dokaza o strukturnom diskontinuitetu
Ovakav obrazac potvrđuje tezu o transformaciji,
a ne demontaži sistema.
4a.4.
Politička kultura kao dugoročni empirijski indikator
Za razliku od formalnih
institucija, politička kultura predstavlja sporopromenljiv, ali
merljiv fenomen.
U Srbiji se
kontinuirano uočavaju sledeći indikatori:
· nizak nivo poverenja u institucije,
· visoka tolerancija prema „jakom vođi“,
· percepcija države kao izvora privilegija, a ne javnog dobra,
· slaba građanska participacija van izbora.
Ovi obrasci su dosledno
zabeleženi u istraživanjima javnog mnjenja tokom poslednje tri decenije i u
skladu su sa političkom kulturom razvijenom u jednopartijskom sistemu.
4a.5.
Obrasci upravljanja javnim sektorom
Jedan od najsnažnijih
empirijskih pokazatelja kontinuiteta jeste način funkcionisanja javnog sektora.
Uočljivi indikatori:
· partijsko zapošljavanje kao dominantan mehanizam regrutacije,
· slaba autonomija javnih institucija,
· centralizovano donošenje odluka,
· odsustvo profesionalnih kriterijuma u napredovanju.
Ovi obrasci
predstavljaju direktan nastavak prakse u kojoj je
partija imala monopol nad državnim resursima.
4a.6.
Sumarni prikaz empirijskih indikatora
|
Indikator |
Period posle 1990. |
Tumačenje |
|
Lustracija |
Neprimenjena |
Kontinuitet elita |
|
Arhivi službi |
Delimično zatvoreni |
Očuvanje moći |
|
Političke elite |
Reprodukovane |
Transformacija sistema |
|
Javna uprava |
Politizovana |
Partija = država |
|
Politička kultura |
Autoritarna |
Dugoročno nasleđe |
4a.7.
Empirijska implikacija za osnovnu tezu rada
Empirijski podaci ne
potvrđuju tvrdnju o opstanku komunizma kao ideologije, ali jasno
potvrđuju kontinuitet sistema vladanja uspostavljenog nakon 1944.
godine.
Time se osnovna teza
rada dodatno precizira:
Kontinuitet u Srbiji
nije ideološki, već institucionalni, kadrovski i kulturni.
5.
Diskusija
Tvrdnja da „komunisti i
dalje vladaju“ često se odbacuje kao ideološka ili publicistička. Međutim, ako
se komunizam ne definiše kao doktrina, već kao model vladanja,
tada ta tvrdnja dobija analitičku snagu.
U tom smislu, savremeni
politički poredak u Srbiji može se opisati kao:
· postkomunistički,
· autoritaran,
· personalizovan,
· sa slabim institucijama i ograničenom smenjivošću vlasti.
6.
Zaključak
Analiza pokazuje da u
Srbiji nije došlo do suštinskog raskida sa sistemom uspostavljenim 1944.
godine. Iako su ideološki simboli i formalni politički okviri promenjeni,
ključni obrasci upravljanja državom ostali su isti.
Ne može se govoriti o
opstanku komunizma u klasičnom smislu, ali se može govoriti o kontinuitetu
postkomunističke elite i sistema moći. Taj kontinuitet predstavlja
jednu od ključnih prepreka demokratskoj konsolidaciji Srbije.
Literatura
· Kitschelt, H. (1999). Post-Communist Party Systems.
Cambridge University Press.
· Linz, J. J., & Stepan, A. (1996). Problems of
Democratic Transition and Consolidation. Johns Hopkins University Press.
· O’Donnell, G., & Schmitter, P. (1986). Transitions
from Authoritarian Rule. Johns Hopkins University Press.
· Ramet, S. P. (2006). The Three Yugoslavias.
Indiana University Press.
· Pavlović, V. (2012). Politički sistem Srbije.
Službeni glasnik.
